Alegorija u bezličnim tonovima

Ambicije s kojima je zamišljeno Osječko ljeto kulture, u počecima pod jednostavnim nazivom Ljeta u Tvrđi, odavno su stvar prošlosti. Koncepcija jednog od inicijatora, redatelja Zlatka Svibena, bila je osmisliti predstave koje se mogu uklopiti u što više lokaliteta, među drveće, u dvorište franjevačkog samostana, uz napuštenu kuću blizu Ribarskog doma, pa ako treba i u zoološki vrt. Postavljeni su, primjerice Cervantesov Bistri vitez Don Quijote od Manche, Rostandov Cyrano de Bergerac, Stoppardov Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi, Držićeva Grižula i Završnica, odnosno Beckettov Svršetak igre. Kazalište je bilo moguće svugdje i za svakoga.

U režiji Dražena Ferenčine sve se lako okreće na komediju / Izvor DK Branka Mihaljevića u Osijeku

Razmišljanje o sceni na otvorenom, jer Osječko ljeto kulture nikad nije, u pravom smislu te riječi, njegovalo ambijentalnost, napušta se promjenom koncepcije samog festivala, ali i njegovom manjom usmjerenošću na produkciju predstava. Do 2020-ih izvodile su se uglavnom dvije do tri premijere, dramska i predstava za djecu u suradnji s Hrvatskim narodnim kazalištem u Osijeku i Dječjim kazalištem Branka Mihaljevića. Od 2020. ta se suradnja uz matične ustanove povremeno proširuje na koprodukcije s Gavellom, Teatrom Exit, Ludens teatrom i Gradskim galerijama Osijek. Malene, komorne forme postavljane u Barutani iščezavaju s repertoara, kao i broj gostujućih predstava koje su se s nekadašnjih desetak na dvotjednom festivalu svele na sedam u trenutnoj fazi kada festival traje od 29. lipnja do 30. kolovoza. Ono što se ipak zadnjih godina nije promijenilo jest povezivanje studenata ili netom diplomiranih glumaca s premijernim naslovom te izostanak razmišljanja o prostoru za igranje na otvorenom.

Zmaj ruskog dramatičara Evgenija Švarca prvotno je zamišljen u dvorištu Prehrambeno-tehnološkog fakulteta, gdje je 2020. također u režiji Dražena Ferenčine postavljen Čehovljev Višnjik. No, zbog nepovoljnih vremenskih prilika premješten je na scenu Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku. Tu na prvi pogled bajku u hrvatskim su kazalištima bili postavili Vanča Kljaković u Gavelli 1965. i Aleksandar Popovski u Kerempuhu 2016, te je također na Dubrovačkim ljetnim igrama zabilježeno gostovanje lisabonskog eksperimentalnog kazališta Comuna. Švarcovi tekstovi namijenjeni djeci postavljali su se u PIK-u, Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića i Kazalištu lutaka Zadar između 1950-ih i 1970-ih godina. Zmaj nastaje 1943, kada je i skinut s repertoara, jer se posumnjalo da aludira na Staljina. Naoko jednostavan, naivan dramski tekst pun je zamki jer od redatelja zahtijeva zaigranost, pretjeranost i nekonvencionalnost u postupcima. Redatelj Ferenčina i dramaturginja Petra Mrduljaš sve te slojeve kao da stavljaju sa strane odlučujući se za suviše pojednostavljen pristup, koji će najuspješniji biti u komičnim dijelovima, dok ozbiljniji satirični sloj neće ni zagrepsti. Replike su skraćene, lišene fine intertekstualnosti, ton je od početka ravan. Jedna tiranija rezultira drugom, a ni zmaj, ovdje satkan od bezličnih bež balonera, nije toliko strašan koliko zamišljamo.

Grad i njegovi stanovnici smješteni su na sive tribine u scenografiji redatelja Ferenčine i Marite Ćopo, koje neće razigrati ni lutkarski elementi ni videoprojekcije Ivana Marušića Klifa. Publiku dočekuje pripovjedač, Mačak u maniri Maneskinova Damiana Davida, kojega sugestivno donosi Gordan Marjanović, iznoseći priču specifične društvene zajednice. Zmaj im otima hranu i mlade djevojke, no oslobodio ih je srećom većeg zla, Cigana koje će stari Šarlemanj, u ulozi pouzdani Ivica Lučić, opisati kao prevrtljivce, neprijatelje svakog sistema, time otkrivajući i sliku o gomilici pred nama, predvidljivoj, poslušnoj, onoj koja možda bolje ni ne zaslužuje. Iako sam tekst obiluje elementima legende o zmaju, princezi i vitezu, junacima koji su nevidljivi i svemoćni, ipak se u njemu krije politička subverzija usmjerena ismijavanju svake autokracije.

No u režiji Dražena Ferenčine sve se tako lako okreće na komediju. Između dobrohotnog viteza Lancelota kojega tumači Matko Duvnjak Jović i pitke komike Mirka Ilibašića kao Gradonačelnika nema pravog sukoba i nadmudrivanja, kao što ni izvan karikaturalnosti Elze u ulozi Mateje Tustanovski i gradonačelnikova sina Henrika kojega igra Grgur Grgić nema traženja istinskog mraka u alegorijama.

U mnogočemu se Zmaj nažalost savršeno uklopio u mirno, dugačko i neambiciozno 25. Osječko ljeto kulture gdje je važnija fasada od ozbiljnijeg kazališnog rada.